Imenik lijepih vještina - eseji, kronike, ?lanci

Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovi?eva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada najsnažnije priznanje te vrste u štokavskom dijelu Jugoslavije, Jergovi? demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lako?om probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sje?anja i pripovjednoga prosedea, slijevaju?i sve u specifi?an amalgam jergovi?evskoga esejizma. S vremenom se tematski registar njegova interesa širi u ogromnim koncentri?nim krugovima: književnost i knjige prije svega, ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasi?na, nova, narodna...), strip, nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim ?udima, rijetko dobrim, naj?eš?e opakim, politi?ka povijest, identitetne drame postberlinskoga doba, s posebnom osjetljivoš?u za društvenu poziciju svih vrsta manjinaca... Jergovi?ev esej: svjedo?anstvo neutažive duhovne gladi da se tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet. Za?udna je to i pomalo zastrašuju?a glad, veli?anstvena i, naravno, uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma i vjera u Tekst kao posljednje uporište smisla, sugeriraju nešto od stoi?ki svladane pomirenosti. No sve bi to bilo sporedno da nije silne mo?i pisanja, jezika, po kojoj nas Jergovi?ev tekst angažira, uznemiruje, provocira i, iznad svega toga, izaziva nepatvoreno ?itateljsko uzbu?enje. — Ivan Lovrenovi?