Selidba

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak ?ovjek si ne može davati ?esto u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No ?esto selidbe znaju biti hekti?na pakiranja u kutije koje ?e ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlu?ivati. Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovi?a. U ve? mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila ve?ina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, nov?anik, partijska knjižica, ?ešagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju pri?u ne samo jedne obitelji ve? i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje. Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.