Lisica

Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj gr?ki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pi & scaron;u i djeluju koriste?i se jednom idejom - ježeve, i one koji su raznorodni, vi & scaron;estruki - lisice. Poigravaju?i se mnogostrukostima, pokazuju?i veli?anstven rep i mijenjaju?i maske, putuju?i literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih ameri?kih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u dana & scaron;njem svijetu, Dubravka Ugre & scaron;i? pi & scaron;e roman o pripovijedanju. & Scaron;to je književnost danas, koja je njezina uloga i, jo & scaron; važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uop?e jo & scaron; pri?ati pri?e, je li mogu?e samo tako stvoriti roman i ispripovjediti pri?u te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili pri?a sama, sve su to pitanja koja pokre?u Lisicu. Poigravaju?i se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je veli?anstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima ?ije pri?e mijenjaju ?itatelja. Takve pri?e mogu stvoriti samo briljantni pripovjeda?i, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugre & scaron;i?.